Početna stranica Portala pravosuđa BiH


Odjel za sudsku dokumentaciju i edukaciju

mail print fav manja slovaveca slova

Pranjić-M-Lukić protiv Bosne i Hercegovine

05.06.2020.

Pranjić-M-Lukić protiv Bosne i Hercegovine (broj predmeta  4938/16), 2.6.2020.

Povreda čl. 3. i 8. EK

Aplikant je Goran Pranjić-M-Lukić, državljanin Bosne i Hercegovine. Živi u Karlsruheu (Njemačka).

Slučaj se odnosi na aplikantovu pritužbu da ga je policija odvela na prisilni psihijatrijski i psihološki pregled tokom krivičnog postupka protiv njega.

Aplikant je 2004. godine optužen za oštećivanje fasade na kući svog komšije, pljuvanje policajca i verbalno zlostavljanje drugog nakon što su pozvani na mjesto događaja.

Općinski sud je 2011. godine prekinuo je postupak za krivično djelo oštećenja imovine zbog zastare i odgodio ih u odnosu na drugo krivično djelo, napad na službenu osobu, nakon što je psihijatar zaključio da aplikant nije sposoban za suđenje zbog mentalnih zdravstvenih problema. Krivični postupak nastavljen je u decembru 2012., dok je vanparnični postupak za aplikantovo obavezno psihijatrijsko liječenje još uvijek u toku. Općinski sud naredio je da aplikant prođe psihijatrijske i psihološke preglede, uključujući I to da je u četiri navrata bio prisilno odveden na te preglede. U julu 2013. godine sud je odlučio odgoditi postupak, a zatim u oktobru 2016. obustaviti ih na osnovu medicinskih izvještaja u kojima je zaključeno da ima trajnu psihološku bolest. Tokom krivičnog postupka, u pisanom prigovoru Odjelu za sudsku policiju i u apelaciji Ustavnom sudu, aplikant se bezuspješno žalio na to kako je sudska policija postupala s njim kada su ga pratili na psihijatrijski pregled, tvrdeći da su mu jednom prilikom stavljene lisice pred njegovim bolesnim roditeljima.

Pozivajući se posebno na član 8. (pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života) aplikant tvrdi da su nalozi suda da se vodi na prisilne psihijatrijske i psihološke preglede nezakoniti jer su doneseni kad odluka o okončanju vanparničnog postupka još nije postala pravomoćna. Pozivajući se na član 3. (zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja), on se također žali na vezivanje lisicama kad su ga četiri sudska policajca pratila do jednog od njegovih psihijatrijskih pregleda.

Uzimajući u obzir aplikantovo mentalno zdravlje, činjenicu da vezivanje lisicama nije nametnuto u vezi sa zakonitim hapšenjem ili pritvorom, te nepostojanje bilo kojeg prethodnog ponašanja koje bi stvorilo ozbiljan razlog za strah da bi mogao pribjeći nasilju, Evropski sud smatra da upotreba lisica nije bila nužna imajući u vidu aplikantovo ponašanje. Vezanje lisicama umanjilo je aplikantovo ljudsko dostojanstvo i degradiralo ga. Evropski sud je također istakao da činjenica da je aplikant bio pod lisicama pred roditeljem, mogla je izazvati poniženje u njegovim očima, što je još jedan otežavajući faktor u tom pogledu. Utvrdio je povredu člana 3. Evropske konvencije.

U pogledu člana 8. Evropske konvencije Evropski sud je istakao da se, u posebnim okolnostima ovog predmeta, ne može reći da su domaće vlasti poštovale zakon jer je nastavak krivičnog postupka bio nezakonit. Sud je istakao da je Kantonalni sud presudio da Općinski sud nije mogao zakonito nastaviti prekinuti krivični postupak, a nastavkom nije mogao zakonski izdati nikakve naredbe za aplikantovo prisilno ispitivanje u kontekstu tih nastavljenih postupaka, jer bi to bilo u suprotnosti s važećim pravilima o krivičnom postupku (član 17. i 409. stav 2. ZKP FBIH). Miješanje u aplikantovo pravo na poštivanje njegovog privatnog života, prema tome, nije bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Konvencije.

 


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Odluka u predmetu Fajković i drugi protiv Bosne i Hercegovine

10.03.2020.

Evropski sud za ljudska prava je 11. februara 2019. godine donio odluku u predmetu Fajković i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Aplikacije su, primjenom člana 35. st. 3 (a) i st. 4 Konvencije, odbačene kao neosnovane.

Aplikanti su se žalili na povredu prava na pristup sudu iz čl. 6. Evropske konvencije zbog odluka domaćih sudova kojima su odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu za odsustvo advokata iz kancelarije za vrijeme putovanja od mjesta sjedišta kancelarije do sjedišta nadležnog suda, troškova putovanja i naknada za zastupanje na ročištu pred sudom, koje su potraživali pozivajući se na Advokatsku tarifu Federacije BiH.

Sud je u odluci između ostalog naveo da je navedeno pitanje regulisano zakonima o parničnom postupku na način da „(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.“ (paragraf 6).

Sud je takođe naveo da je 30. januara 2014. godine Panel za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, kojeg čine predstavnici četiri najviše sudske instance u zemlji, usvojio pravno shvatanje prema kojem stranka koja je izgubila u parničnom postupku u načelu ne bi trebala snositi nikakve dodatne pravne troškove samo zato što je stranka koja je uspjela u postupku izabrala advokata čija je kancelarija bila van sjedišta suda, osim ako sud, izuzetno, takve troškove smatra „neophodnim“ u okviru značenje navedenih zakonskih odredbi. Prema panelu, takvi troškovi mogu se smatrati „neophodnim“ kada, na primjer, nema advokata koji rade u sjedištu suda ili niko od njih nije u stanju ili nije voljan zastupati određenog klijenta (paragraf 7).

Evropski sud je prije svega podsjetio da nije njegova uloga da tumači domaće pravo i preispituje obrazloženja domaćih sudskih odluka koja nisu očigledno proizvoljna i nerazumna.

Iako su aplikanti ukazivali na određene razlike u odlukama domaćih sudova, Sud je uzimajući u obzir navedeno mjerodavno domaće pravo i praksu, te činjenicu da su domaći sudovi u konkretnim predmetima dali dovoljno argumentacije u prilog svojih odluka, njihove se presude ne mogu smatrati arbitrarnim.

Sud je također utvrdio da zahtjevi aplikanata za naknadu putnih troškova njihovih advokata nemaju dovoljnu osnovu u domaćem pravu i stoga se ne mogu kvalifikovati kao “imovina” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, zbog čega su njihovi zahtjevi u ovom dijelu ratione materiae nespojivi s odredbama Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 38868/17.


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Lazarević protiv Bosne i Hercegovine

21.01.2020.

Evropski sud za ljudska prava je 14. januara 2020. godine donio presudu u predmetu Lazarević protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje – građanskopravni aspekt). Sud je ocjenio da su sudske odluke donesene u predmetu aplikanta pred domaćim sudovima bile proizvoljne, čime je aplikantu osporen pristup pravdi.

Nakon što je otpušten sa radnog mjesta, aplikant je u postupku pred domaćim sudovima zatražio isplatu otpremnine, regresa, naknade za zimnicu i ogrijev, toplog obroka i vezanih penzijskih doprinosa. U prvostepenom postupku uvažen je njegov zahtjev za isplatu otpremnine, dok je tužbeni zahtjev u ostalom dijelu odbijen zbog teške finansijske situacije bivšeg aplikantovog poslodavca. Drugostepeni sud je potvrdio ovakvu odluku. Cijeneći vrijednost aplikantovog spora, Vrhovni sud Republike Srpske je aplikantovu reviziju odbacio. Konačno, aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH, ali je ista odbačena zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava aplikant je tvrdio da su domaće presude donesene u njegovom slučaju nepravične, jer su očito suprotne domaćem zakonodavstvu i sudskoj praksi najviših sudova.

Sud je u presudi između ostalog naveo kako je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebice na sudovima, da razrješe dileme u tumačenju domaćeg zakonodavstva (vidi, između ostalih predmet, Brualla Gómez de la Torre protiv Španjolske, 19. decembra 1997., paragraf 31., Izvještaji o presudama i odlukama 1997. - VIII). Međutim, Sud je naveo da se može utvrditi kršenje člana 6. st. 1. Konvencije ako su nalazi nacionalnog suda proizvoljni ili očito nerazumni, što za posljedicu ima „uskraćivanje pravde“ (vidjeti Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [Veliko vijeće] , broj 19867/12, paragrafi 83-85, 11. jula 2017.).

U odnosu na predmet aplikanta, Sud je primjetio da je član 33. Općeg kolektivnog ugovora, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, jasno predviđao da svaki zaposlenik ima pravo na određene dodatke (npr. topli obrok i regres), kao i način njihovog obračuna. Ovakav stav je u sličnom predmetu, koji je završen nakon okončanja žalbenog postupka u aplikantovom predmetu,  potvrdio i Vrhovni sud, naglasivši "imperativan i obvezujući karakter" ovakvih davanja po osnovu rada, nezavisno o finansijskoj situaciji poslodavca. Ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda je podržao Ustavni sud u predmetu sličnom aplikantovom smatrajući da je odredba koja se odnosi na obavezu plaćanja toplog obroka i regresa bila jasna, dostupna i nedvosmislena.

Međutim, ispitujući tužbu aplikanta, prvostepeni sud je zanemario ovu odredbu, te je djelimično odbio aplikantov tužbeni zahtjev pozivajući se na razloge koji su nebitni, tačnije, finansijsko stanje aplikantovog bivšeg poslodavca. Kako drugostepeni sud nije ispravio ovu pogrešku, već je ponovio obrazloženje prvostepenog suda, Sud je našao da su takve presude proizvoljne, čime je aplikantu osporen pristup pravdi (vidi, mutatis mutandis, Anđelković protiv Srbije, br. 1401/08, paragraf 27, 9. april 2013. godine).

U pogledu činjenice da je Vrhovni sud odbacio reviziju aplikanta kao nespojivu ratione valoris, zbog čega ista nije ispitivana u meritumu, Sud je ponovio da je primjena zakonskog praga ratione valoris za revizije Vrhovnom sudu legitiman i razuman proceduralni uslov uzimajući u obzir samu suštinu uloge Vrhovnog suda da se bavi samo pitanjima od posebnog značaja (vidi Zubac v. Hrvatska [Veliko vijeće], broj 40160/12, paragraf 83, 5. april 2018. godine).

Na osnovu navedenog, Sud je zaključio da Osnovni sud u Doboju i Okružni sud u Doboju nisu osigurali pošteno suđenje u predmetu aplikanta, niti je ova situacija ispravljena od strane Ustavnog suda koji je odbacio apelaciju kao očigledno neosnovanu, uprkos vlastitoj sudskoj praksi, zbog čega je utvrđena povreda člana 6., stav 1. Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 29422/17.


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine

18.01.2020.

Evropski sud za ljudska prava je 17. decembra 2019. godine donio odluku u predmetu Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine kojom je aplikacija, primjenom člana 35. st. 3 (a) i st. 4 Konvencije, odbačena kao očigledno neosnovana.

Apelantica je u postupku pred domaćim sudovima podnijela tužbu protiv Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je navela da je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u Komesarijatu za izbjeglice i raseljena lica na radnom mjestu operatera – dokumentaliste u Kancelariji Vlasenica i da joj je radni odnos prestao 2004. godine, zbog navodno smanjenog obima poslova i broja zaposlenih kod tužene. Tužena je prilikom donošenja rješenja primijenila odredbe čl. 32. i 33. Zakona o radnim odnosima u državnim organima koje, po mišljenju apelantice nisu mogle biti primijenjene u konkretnom slučaju jer prema Zakonu o administrativnoj službi u upravi RS njeno radno mjesto predstavlja radno mjesto državnog službenika. Budući da Zakonom o ministarstvima nikada nije ukinut Komeserijat u kojem je bila zaposlena i da joj nije bilo ponuđeno drugo radno mjesto, smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito. Apelantica se žalila po članu 6. Konvencije na proizvoljnost postupka pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, koji je odbio njezin tužbeni zahtjev iz razloga koji prema mišljenju apelantice nije bio zakonski utemeljen. Tvrdila je da je takva proizvoljnost dovela do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i da nije imala na raspolaganju djelotvorni domaći pravni lijek kako se zahtijeva članom 13. Konvencije.

Sud je ponovio da je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebno sudovima, da riješe nedoumice u tumačenju domaćeg zakonodavstva (vidi, između ostalih, Molla Sali protiv Grčke [Veliko vijeće], br. 20452/14, paragraf 149, 19. decembar 2018. godine). Evropski sud za ljudska prava ne bi trebao djelovati kao četverostepeno tijelo i stoga neće dovoditi u pitanje ocjenu nacionalnih sudova prema članu 6. st. 1 Konvencije, osim ako se njihovi nalazi mogu smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim (vidjeti Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [Veliko vijeće], broj 19867/12, paragraf 83 (b), 11. juli 2017. godine).

U odnosu na ovaj predmet, Sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da aplikant nije bio državni službenik; stoga je na njegov radni spor primjenjen Zakon o radnim odnosima u upravi iz 1994. godine (vidi paragrafe 9. i 15. ove presude). Ovakve je zaključke podržao Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Konkretno, što se tiče tvrdnje apelanta da je u predmetu njenog kolege M.D. primenjen drugačiji zakon, Ustavni sud je utvrdio da je on, za razliku od apelanta, bio državni službenik (vidi paragraf 12. presude).

Što se tiče predmeta M. K., Evropski sud za ljudska prava primjećuje da je ona, za razliku od apelantice, imala status pomoćnog i tehničkog osoblja, čiji su radni sporovi bili regulirani Zakonom o radu iz 2000. godine (vidjeti gore navedene paragrafe 14., 16. i 18.). Stoga presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 13. novembra 2012. godine u predmetu M. K. nije primjenjiva u predmetu apelantice.

S obzirom na gore navedeno, Sud je zaključio da zaključci domaćih sudova nisu bili proizvoljni ili očito nerazumni. Iz toga slijedi da se apelacija treba odbiti kao očigledno neosnovana, u skladu s članom 35. st. 3. (a) i 4. Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 52871/13.


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Hadžajlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine

17.01.2020.

Evropski sud za ljudska prava je 16. januara 2020. godine donio presudu u predmetu Hadžajlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje u razumnom roku) zbog dužine trajanja parničnih i upravnih postupaka (spora).

Sud je u presudi ponovio da razumnost dužine postupka mora biti ocijenjena u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta i uz pozivanje na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje aplikanta i nadležnih tijela, te šta je u sporu dovedeno u pitanje za aplikanta (vidi Frydlender protiv Francuske [Veliko vijeće], br. 30979/96, paragraf 43, ECHR 2000-VII).

Takođe je naveo da je u vodećim predmetima Scordino protiv Italije (br. 1), presuda Velikog vijeća, br. 36813/97, paragrafi 134-227, ECHR 2006-V i Dorić protiv Bosne i Hercegovine [Odjel], br. 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Sud već našao kršenje u pogledu pitanja sličnih onima u ovom predmetu.

Nakon što je ispitao sav materijal koji mu je dostavljen, Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak o dopustivosti i meritumu povodom podnesenih aplikacija. Stoga je, imajući u vidu svoju sudsku praksu po ovom pitanju, utvrdio da je u ovom predmetu dužina postupka bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev "razumnog roka".

Sud je aplikantima dosudio ukupni iznos od 16,100Eur na ime naknade nematerijalne štete, te određeni iznos na ime naknade troškova postupka.

Presudu na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 10770/18 i dr.


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh

 

Beljan protiv Bosne i Hercegovine

24.12.2019.

Evropski sud za ljudska prava je 19. decembra 2019. godine donio presudu u predmetu Beljan protiv Bosne i Hercegovine kojom je utvrđena povreda člana  6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje) zbog dužine trajanja postupka.

Sud je u presudi ponovio da razumnost dužine postupka mora biti ocijenjena u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta i uz pozivanje na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje aplikanta i nadležnih tijela, te šta je u sporu dovedeno u pitanje za aplikanta (vidi Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, paragraf 43, ECHR 2000-VII).

Takođe je naveo da je u vodećim predmetima Scordino protiv Italije, br. 36813/97, paragrafi 134-227, ECHR 2006-V i Dorić protiv Bosne i Hercegovine [Komitet], br. 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Sud već našao kršenje u pogledu pitanja sličnih onima u ovom predmetu.

Nakon što je ispitao sav materijal koji mu je dostavljen, Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak o prihvatljivosti i meritumu povodom podnesene predstavke. Imajući u vidu svoju sudsku praksu po tom pitanju, Sud smatra da je u ovom predmetu dužina postupka bila prekomjerna (11 godina i 7 dana na dvije instance) i da nije ispunila zahtjev "razumnog roka". Sud je aplikantici dosudio određeni iznos na ime naknade nematerijalne štete.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 81142/17.

 


Vijest je izvorno napisana na jeziku: Bosanskom

Povratak na vrh